Jedan od najvećih pridonositelja kulturi sjećanja Hrvata u Vojvodini bio je Ilija Džinić, kulturno-prosvjetni radnika iz Sombora.
Rođen je u Čonoplji 23. listopada 1894. od siromašnih roditelja Grge, po zanimanju kolara, i majke Marije rođ. Palić. Svoje uspomene iz djetinjstva je literarno obradio u zbirci pripovjedaka U kolarnici, koje su objavljivane u nastavcima u kalendaru Subotička Danica od 1936. godine. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu s odličnim uspjehom. Zahvaljujući stipendiji, koju mu je za odličan uspjeh i uzorno ponašanje dodijelio kalački nadbiskup, rodom Somborac i bivši čonopljanski kapelan Gyula Városy (1846. – 1910.), upisao je Nadbiskupsku klasičnu Isusovačku gimnaziju u Kaloči rujna 1906., koju je završio lipnja 1914. kao najbolji đak svoje klase. Po završetku gimnazije upisao je Bogosloviju, također u Kaloči.
Briga za druge i bolest
Milosrdan kao milosrdni Samaritanac, po izbijanju Prvog svjetskog rata Džinić je tražio i dobio dozvolu od školskih vlasti za posjećivanje ranjenih vojnika, Hrvata i Srba, smještenih u vojnoj bolnici u Kaloči. Pomagao im je ne samo u dopisivanju s njihovim obiteljima (iz Iriga, Privlake, Siska, Vukovara, Osijeka itd.) nego i u pisanju molbi za ratnu potporu njihovih obitelji. Zbog kronične upale bubrega, koju je dobio poslije preboljele jače gripe, u drugoj godini je napustio studij bogoslovije (u jesen 1915.). Pokušao je privatno studirati pravo u Budimpešti, ali ga je i u tome omela bolest. Zdravlje je povratio pridržavajući se strogo propisane dijete.
Učiteljska karijera
Poslije Prvog svjetskog rata primljen je kao privremeni bunjevački učitelj pri rimokatoličkoj vjeroispovjednoj školi u Čonoplji (31. ožujka 1919.), a po polaganju razlikovnog ispita i stjecanju učiteljske diplome u Srpskoj učiteljskoj školi (lipnja 1919.) za stalnog bunjevačkog učitelja (31. kolovoza 1919.). Po podržavljenju ove škole 1920. postao je njezin upravitelj. Na tom položaju ostao je uz kraće prekide sve do travnja 1942., kada je prinudno umirovljen. Listopada 1919. oženio se s Petronom Zahorai, koja mu je rodila dvoje djece: sina Ilu i kći Emicu.
Ratni i poratni izazovi
Po ulasku mađarske vojske u Bačku, kao istaknuti hrvatski intelektualac doživio je torturu. Godinu dana je bio bez službe i mirovine. U ljeto 1942. zbog školovanja svoje djece preselio se u Sombor. Ondje je izabran za blagajnika-službenika Rimokatoličke crkvene općine (RKCO). Poslijeratna agrarna reforma oduzela mu je 12 katastarskih jutara zemlje. Umirovljen je 1. ožujka 1965. nakon 22 godine i 8 mjeseci neprekidne službe u RKCO. Ostatak života proveo je uz skromnu mirovinu, koja je iznosila 36.000 starih dinara.
Po osnivanju HKUD-a Bunjevačko kolo u Subotici početkom 1970. godine Džinić se povezao s tim Društvom. Nažalost, ova veza nije dugo trajala, jer su je nasilno prekinule komunističke vlasti. Među pismima koje je agent Državne bezbednosti Matija Kolar preuzeo iz arhive HKUD-a Bunjevačko kolo su jedno pismo Ilije Džinića i jedno pismo upućeno njemu.
Nakon teške bolesti, umro je 19. lipnja 1981. u 87. godini starosti.
Bogata ostavština
Na kulturnom i društvenom polju Džinić je ostvario vidne i može se reći zavidne rezultate. Pokrenuo je prosinca 1920. u Čonoplji Bunjevačku čitaonicu, koja je činila stožer društvenog života ovog mjesta. Nakon toga, povezao se s Hrvatskim književnim društvom Sv. Jeronima u Zagrebu.
Bio je suradnik brojnih hrvatskih listova. Pisao je za Somborske novine, Hrvatski književni list, kalendar Subotička Danica, kalendar Društva sv. Ćirila i Metoda Katolički godišnjak itd. Skupština općine Sombor dodijelila mu je 1968. Listopadsku nagradu „za izuzetne zasluge na području dugogodišnjeg prikupljanja građe i obrade pojedinih problema naše zavičajne istorije“.
Studije i rukopisi
Okušao se i na polju znanosti. Iz bogatog i još nedovoljno prepoznatog i proučenog opusa vrijedi izdvojiti sljedeće studije: Prilog poznavanju pravosuđa na selu u Bačkoj u devetnaestom stoljeću (Zbornik za društvene nauke Matice srpske sv. 40, 1965.), Borba kmetova i plemića oko opštinskog pašnjaka u Čonoplji od 1820. do 1848. (Zbornik Matice srpske za društvene nauke sv. 47, 1967.), Sombor-Zombor: ime, naziv u svjetlu znanstvenog istraživanja (1976.), Čonoplja: kratak opis njenog postanka i migraciono kretanje njenog stanovništva u prošlosti (1980.).
U rukopisu su ostale njegove studije: Historija domus Rimokatoličke crkve i župe u Čonoplji (Sombor, 1962., 14 str.), Kratak opis Karmelićanske crkve u Somboru i kratak historijat njene izgradnje (Sombor, 1966., 40 str.) i Bunjevačko-šokački Hrvati u Bačkoj (1970.).
Posljednja u nizu studija je vrijedna za proučavanje podrijetla i identiteta bunjevačko-šokačkih Hrvata. Osim ostalih podataka, ona donosi i popis poznatijih prezimena šokačkih Hrvata iz Berega, Monoštora, Sonte, Bača, Vajske, Plavne, Bođana i Bukina.
Na koncu, ali ne i najmanje važno, Džinić je ostavio u rukopisu zbirku bećaraca i narodnih pjesama iz Sombora i okoline. Narodna knjižnica u Beogradu čuva njegove primjerke međuratnih hrvatskih listova iz Vojvodine: Neven, Narod, Narodna rič i dr.
Prijateljski i suradnički odnosi
Možda najveće i najtrajnije od svih njegovih životnih postignuća su prijateljski odnosi koje je uspostavio s učenicima i suradnicima. Od njegovih učenika valja izdvojiti Danu Probojčevića i Đuru Lončara. Od njegovih suradnika valja izdvojiti hrvatskog književnog kritičara Juraja Lončarevića, po kojem je objavljivao svoje rukopise u hrvatskim književnim listovima. Tako je primjerice objavljen Džinićev sastavak Kulturni doprinos Hrvata u Somboru pod Ugarskom do prvog svjetskog rata u Hrvatskom književnom listu (br. 7, 1968.).
Rado je pomagao naporima drugih, u što su se mogle uvjeriti znanstvene suradnice Poljske akademije znanosti iz Varšave Wanda Pomianowska (1919. – 2003.) i dr. Barbara Falińska (1931. – ), koje su došle 1965. u Sombor radi istraživanja hrvatsko-srpskog jezika, a Džinić im se kao poliglot stavio na raspolaganje. Suradnja je nastavljena pismeno 1967. godine. Rezultat ove suradnje je studija Pomianowske Razlikovanje južnoslavenskih govora u svjetlu morfoloških činjenica (polj. Zrżnicowanie gwar południowsłowiańskich wwietle faktw słowotwrczych) (1970.), koja između ostalog donosi podatke i o jezičnim i inim karakteristikama bunjevačko-šokačkih Hrvata.
U razgovoru s Pomianowskom, Džinić je ukratko istaknuo ne samo povijesni značaj Bunjevaca i Šokaca nego i njihovo hrvatstvo: „Mi bački Bunjevci-Hrvati-Jugosloveni, kojih ima u Subotici, Somboru, Čonoplji itd. pa i Šokci govorimo štokavskom ikavicom, kao i oni u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, tj. u našem starom zavičaju. Bunjevci su došli do svojih sadašnjih staništa u nekoliko etapa od 1622. do 1686. godine. Oni potiču iz Hercegovine, možda iz područja rijeke Bune (...), Dalmacije, Like i Bosne. Bunjevaca u Bačkoj ima oko 150–200 tisuća, u Dalmaciji žive u okolini Biograda. Najveće koncentracije su: Subotica, Bajmak, Lemeš, Sombor i Čonoplja. U Somboru živi 10–12 tisuća Bunjevaca“.
Članak objavljen povodom 125. godina od rođenja Ilije Džinića.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
