Školovanje
Pripovjedač, publicist, glazbenik i jezikoslovac Josip Andrić rođen je 14. ožujka 1894. godine u Bukinu. Sin je Josipa i Eve, rođ. Fabry (rodom iz Plavne). Madžarsku pučku školu polazio je u Bukinu 1900.–01., hrvatsku u Moroviću 1901.–05., a gimnaziju u Slavonskoj Požegi, gdje je privatno učio i glazbu te maturirao 1913. Pravo je studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1913.–17., a ondje je 1920. i doktorirao temeljem rigoroza. U istom je razdoblju nastavio glazbenu izobrazbu i studij trgovine u Pragu 1914.–16., skolastičke filozofije u Innsbrucku 1917.–18., a poslije i slavistike u Zagrebu 1943.–45.
Urednik i pokretač periodičnih publikacija
Od 1919. do 1927. uređivao je zagrebački tjednik Seljačke novine i pisao glazbene kritike u dnevniku Narodna politika. Od 1921. do 1946. glavni je urednik katoličke izdavačke kuće Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu, a zatim do umirovljenja 1954. djeluje u istoj izdavačkoj kući, ali preimenovanoj u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda. Uredio je više od petsto knjiga objavljenih u Jeronimskoj pučkoj knjižnici 1923.–29., Knjižnici pučke pozornice 1926.–41., Knjižnici dobrih romana 1926.–45., Knjižnici dobre djece 1929. i Knjižnici katoličkih pjesnika 1939.–41. Uređivanjem periodičkih publikacija počeo se baviti još za gimnazijskih (Slavonac i Jeka, 1909.–13.) i studentskih dana (Luč, 1914.–17.), a poslije je bio pokretač i urednik nekoliko glasila, zbornika i kalendara katoličke provenijencije (Mladost 1924., 1929.–31.; Naša Gospa Lurdska 1928.; Obitelj 1929.–44.; Jeronimsko svjetlo 1934.; Tatre i Velebit 1942.–43.; Sunčani vinograd 1943.; Katolički kalendar 1965. i Danica 1966.).
Književnik, kritičar, feljtonist, putopisac, publicist, jezikoslovac
Prvu je pjesmu Zavičajnoj rijeci objavio u Slavoncu 1909., a u srednjoškolskoj dobi pisao je dramolete o V. Lisinskom, J. Haydnu i P. Preradoviću. Autor je pjesama, pripovijedaka i romana tematski vezanih uz folklornu građu Hrvata u Bačkoj i Srijemu. Književne radove, feljtone, kritike, rasprave i članke o povijesnim, političkim, vjerskim, kulturološkim i gospodarskim temama objavljivao je u Luči 1906.–07., 1913.–18., 1921.–22., 1926.–30., 1937.; Krijesu 1910.–11., 1917.; Mitrovačkom glasniku 1913.; Hrvatskoj prosvjeti 1915., 1938.; Seljačkom kalendaru 1915., 1920.–25., 1927.; Seljačkim novinama 1919.–26.; Danici 1920., 1922.–29., 1933., 1937., 1940., 1944., 1945.; Težačkim novinama 1921.–23.; Mladosti 1922., 1924.; Narodnoj slobodi 1922., 1926., 1928.; Katoličkom listu 1923.–24., 1935.–36., 1941., 1944.; Zadrugaru 1923., 1925., 1932.; Nedjelji 1924.; Kalendaru sv. Franje 1926.; Selu i gradu 1928.–29.; Obitelji 1929.–44.; Razgovoru ugodnom 1929.; Svijetu 1929.; Hrvatskoj straži 1931.–33., 1935., 1936., 1938., 1938.–41.; Klasju naših ravni 1938., 1942.–43.; Hrvatskom oraču 1940.; Našoj domovini 1940.; Subotičkim novinama 1940., 1941.; Subotičkoj Danici 1941.; Novoj Hrvatskoj 1941.–45. te Zabavniku 1945.
Potpisivao se pseudonimima i šiframa: Pišta, Stevan, Stevan iz Srijema, Stipa, Slavko, Levinac Poljički, Pavao Ljubić Sinjski, Ljuboslav Jadranić, Stipa Bukinac, Čika Dobrijan, J. A., Dr. J. A., -dr-, Dr. A., A., -n-, P. Ć.
Posebno je proučavao Slovačku i njezinu kulturu, osobito glazbu i jezik, napisao je knjige Ustav Slovačke Republike i ustavne borbe slovačkog naroda, Slavonska Požega, 1940., Slovačka slovnica, Zagreb, 1942. i Slovačka glazba, Zagreb, 1944.
Napisao je nekoliko proznih djela, putopisa i životopisa, a pisao je i o gospodarskim temama (Dunje ranke. Pet seljačkih pripovijesti, Zagreb, 1923., Gospodarska politika, Zagreb, 1923., Hrvatsko uzor-selo. Pouka o prosvjeti i napretku života seoskoga, Zagreb, 1924., Nove brazde. Tri seljačke pripovijetke, Zagreb, 1924., Svega svijeta dika. Seljački roman iz nedavne hrvatske prošlosti, Zagreb, 1926., Politika kao nauka, Zagreb, 1926., Žito u svjetskom gospodarstvu, Zagreb, 1927., U Kristovoj domovini. Putopis iz Svete Zemlje, Zagreb, 1932., Hrvati u Irskoj. Putopis s 31. međunarodnog euharistijskog kongresa u Dublinu 1932., Zagreb, 1932., Najljepši među otocima. Lutanja po Siciliji, Slavonska Požega, 1938., Sveta Pastirica. Životopis svete Bernardice Soubirous, Zagreb, 1938., Srijemske elegije. Slike iz seoskog života, Zagreb, 1939., Apostol Hrvatske. Životopis bl. Nikole Tavelića, Zagreb, 1941., Velika ljubav. Roman iz života slovačkih Hrvata, Zagreb, 1942., Irska zeleni otok, Zagreb, 1942., Slavonske narodne pjesme požeške doline, Slavonska Požega, 1969., Izabrana djela, Vinkovci, 1994.)
Prevoditelj
Prevodio je s češkoga (J. Š. Baar, J. Zeyer, J. Durych), francuskoga (M. Delly) i njemačkoga (H. K. Strachwitz). Na slovački jezik prevedeno je nekoliko njegovih pripovijedaka, glazbenih i jezikoslovnih rasprava te putopis Na zelenom otoku iz 1943., a djela su mu prevođena i na češki.
Glazbenik, melograf
Cijeloga se života bavio glazbom na melografskom, kritičarskom, glazbeno-publicističkom i skladateljskom području. Melografski je zabilježio oko 2000 pučkih skladba u Bačkoj, Srijemu, Slavoniji te na otoku Hvaru, a proučavao je i glazbu Slovaka i Lužičkih Srba. Glazbene kritike i napise o glazbi objelodanio je u listovima i časopisima: Tamburica 1909.–10., 1912.–13., 1913.–14.; Novine 1916.–18.; Sv. Cecilija 1917., 1922.–24., 1927., 1936., 1942., 1944.; Narodna politika 1919.–26., 1928.; Požeške novine 1924.; Jugoslavenski muzičar 1925.–26.; Mladost 1930.–31.; Almanah Gospe Lurdske 1931.; Hrvatska tamburica 1936.–41.; Novi list 1941.; Radio Zagreb 1941.; Tamburaška glazba 1955.–58.
Skladao je mnogo, već od gimnazijskih dana, isprva najviše za tambure, oko 180 skladba za tamburaški orkestar (Pjesnikov cvijetak. Tamburaški kvartet. Op. 30, Sisak, 1912.; Bačka simfonijeta, Šokački svatovi i dr.), a poslije za različite komorne i orkestralne sastave. Skladao je više od 700 djela. Tiskao je više kompozicija: Kraljici. Melodrama za glasovir. Svojoj ženi Stanki, Zagreb, 1937.; Tri bunjevačko-šokačke popijevke za jedan glas s pratnjom klavira (1. Petar Pekić, Subotici, 2. Ante Jakšić, Suton i 3. Aleksa Kokić, Pisma risara), Zagreb, 1940.; Bačka. Za jedan glas i glasovir. Riječi Aleksandra Kokića, Zagreb, 1944.; Plavanjsko kolo (Po narodnim motivima). Op. 114, broj 1, svezak I, broj 12, Zagreb, 1950.; Šokačka elegija (Po narodnim motivima). Op. 83, svezak I, broj 16, Zagreb, 1950.; Intermezzo. Iz opere ‘Dužijanca’, Zagreb, 1956.; Ljubavna pjesma. Violina i klavir, Zagreb, 1962.; Kupi diko ciglice. Na narodne riječi. Za srednji glas i tamburaški orkestar, Zagreb, 1963.; Oči moje. Na narodne riječi. Za glas i tamburaški orkestar, Zagreb, 1964.; Bačka sonatina. Za klavir, Opus 107, Zagreb, 1965.; Subotičke impresije. Za klavir, Opus 112, Zagreb, 1965.; Bukin. Mala suita. Za klavir, Zagreb, 1965.; Somborsko kolo. Na bunjevačke narodne riječi. Za ženski zbor i klavir, Opus 113. br. 14. Zagreb, 1965.; Papuk. Kantata za bas solo, mješoviti zbor i tamburaški orkestar. Riječi: Josip Cazi, Opus 292, Zagreb, 1965. i U bašći procvali orasi. Na narodne riječi. Za glas i tamburaški orkestar, Zagreb, 1965.). U fonoteci Radio Zagreba sačuvano je 106 snimljenih djela, među kojima su Bačka simfonieta, Bačka suita, Bunjevačka elegija, Čonopljanska elegija, Na bunaru, Elegija o Kolariću, Gradišćanska elegija, Kupi diko ciglice, Na vrbi svirala, Srijemska rapsodija i dr. Skladao je i glazbeno-scenska djela, od kojih je najpoznatija opera Dužijanca, prema vlastitu libretu, prva bunjevačka opera praizvedena u Subotici 29. IV. 1953. Hrvatska premijera te opere održana je u Osijeku 29. X. 1994. u režiji P. Šarčevića. Ostale su opere Otmica Šijakinje (libreto F. Ciraki) 1954., Raspršeno kolo (libreto V. Marinović) 1955. te glazbena komedija Na vrbi svirala, izvedena u Somboru 1955. Izvedbi baleta Jurjaši 1953. nazočio je i autor 1960. u Nürnbergu.
Organizator
Organizirao je nekoliko vjerskih i kulturnih manifestacija, pa tako i hodočašće Hrvata u Svetu Zemlju, o čemu je 1937. snimio i film. Sudjelovao je u podizanju oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu, a s Vladimirom Kirinom na Svjetskoj je izložbi katoličkoga tiska u Vatikanu 1936. priredio izložbu hrvatskoga katoličkoga tiska.
Bio je član mnogobrojnih kulturnih društava i ustanova te suosnivač i predsjednik Društva bačkih Hrvata u Zagrebu, koje je djelovalo od 1940. do 1945. Primio je mnoga priznanja i odlikovanja, a 1964. odlikovao ga je papa Pavao VI. za književni i organizacijski rad.
Autor: Naco Zelić
Životopis
1894., 14. ožujka – rođen u selu Bukinu kod Bačke Palanke (nakon 1945. mjesto je preimenovano u Mladenovo)
1900. – preselio se u Morović
1905. – 1913. – pohađa gimnaziju u Nadbiskupskom orfanotrofiju u Požegi
1908. – postaje urednik đačkog lista Slavonac
1909., 13. lipnja – postaje dirigent školskog tamburaškog zbora „Bisernica“. Zbor vodi do 1911.
1909. – 1910. – dopisno pohađa bečku glazbenu školu „Konservatorium“
1909. – 1913. – uređuje đački list Jeka
1911. – dirigent je tamburaškog zbora „Osvit“ i orfanotrofijskog zbora „Lira“
1913., 16. lipnja – maturirao je
1913. – 1917. – studira pravo na Sveučilištu u Zagrebu
1914. – 1916. – studira na Trgovačkom fakultetu u Pragu, gdje privatno studira i glazbu
1914. – 1918. –uređuje Luč s Bogdanom Babićem, Stjepanom Vargom, Stankom Deželićem, Josipom Sironićem, Đukom Kuntarićem, Josipom Stipančićem i Jože Stabejem
1916., 9. studenoga – 1917., 5. svibnja – predsjednik je Hrvatskoga katoličkog akademskog društva „Domagoj“
1917. – 1918. – studira skolastičku filozofiju na Teološkom fakultetu u Innsbrucku
1919., 1. svibnja – preuzima uredništvo tjednika Seljačke novine u Zagrebu i uređuje ih do 31. ožujka 1927.
1920., 28. veljače – promoviran u doktora prava
1920. – uređuje u Vinkovcima „srijemsko glasilo Pučke stranke“ tjednik Pučka politika; suorganizira hrvatsko sudjelovanje na međunarodnom orlovskom sletu u Mariboru od 29. srpnja do 3. kolovoza
1921., 12. veljače – postaje urednik izdanja HKD Sv. Jeronima, sve do 1954.
1922. 12. – 15. kolovoza – sudjeluje na međunarodnom orlovskom sletu u Brnu
1923., 17. kolovoza – 16. prosinca – predsjednik je Hrvatskog orlovskog podsaveza, budućeg Hrvatskog orlovskog saveza
1923., 29. listopada – oženio se Stankom Heneberg, s kojom ima petero djece
1924. – 1925. – uređuje Kalendar Svetog Franje i Mladost
1925. – 1943. – urednik je „Jeronimske knjižnice“
1926. – uređuje Mali seljački kalendar
1928., 28. ožujka – izabran za tajnika Društva prijatelja Lužičkih Srba, što obnaša doživotno
1928. – 1942. – uređuje mjesečnik Naša Gospa Lurdska
1929. – organizira postavljanje spomen-ploče kardinalu Hauliku u Trnavi
1929.– 1932. – uređuje Almanak Gospe Lurdske
1929. – 1944. – uređuje tjednik Obitelj
1930. – 1945. – odbornik je Kola hrvatskih književnika
1931. – organizira prvo hodočašće u Svetu Zemlju; izabran za predsjednika Hrvatskog odbora za Svetu Zemlju, osnovanog radi podizanja oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu
1932. – odlikovan Srebrnom medaljom Crvenog križa
1934. – uređuje Jeronimsko svijetlo
1936. – s Vladimirom Kirinom priredio izložbu hrvatskog katoličkog tiska u Vatikanu; 12. svibnja nazočio svečanom otvorenju
1937. – izabran za predsjednika Hrvatskog tamburaškog saveza; od 9. srpnja do 4. kolovoza organizira hodočašće u Svetu zemlju koje vodi zagrebački nadbiskup A. Stepinac; odlikovan ordenom „Jugoslovenske krune IV. stepena“
1938.? – izabran za predsjednika Hrvatskog tamburaškog saveza
1940., 26. siječnja – izabran za predsjednika „Društva bačkih Hrvata“
1941., 22. travnja – uhićen od Gestapa, odveden u Graz, potom u Beč, pušten 16. srpnja iste godine
1941. – odlikovan visokim slovačkim odličjem
1942. – 1943. – uređuje hrvatsko-slovačku smotru Tatre i Velebit
1943. – 1945. – studira slavistiku u Zagrebu
1948. – 1958. – kao vanjski suradnik Instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu i HAZU-a popisuje bunjevačke i šokačke pjesme Srijema, Bačke i Slavonije
1953., 29. travnja – praizvedena je njegova opera Dužijanca, prva bunjevačka opera
1964. – primio od pape Pavla VI odličje Komendatora sv. Grgura, prvo takvo odlikovanje dodijeljeno nekom Hrvatu nakon II. svj. rata; 7. veljače u Zagrebu koncertom u crkvi sv. Petra svečano obilježena 70. obljetnica njegova života; ista obljetnica obilježena je u Banskoj Bistrici u Slovačkoj 11. travnja, a zatim i u Češkoj u Pragu 8. i 26. svibnja
1967., 7. prosinca – umro u Zagrebu; 9. prosinca pokopan je na Mirogoju – sprovodne obrede vodio je kardinal Franjo Šeper
1969., 1. rujna – podignuta je u Plavni ispred crkve spomen-bista Josipa Andrića; 26. travnja 1972., nepisanom odlukom Općinskog komiteta Saveza komunista Bača bista je srušena, a 2007. ponovno postavljena.
Bibliografija – knjige i separati
Apostol Hrvatske : mali životopis Bl. Nikole Tavelića. Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, Zagreb, 1941.
Dunje ranke. Zagreb, 1923.
Gospodarska politika. 1923.
Hrvati u Irskoj. Putopis s 31. međunarodnog euharistijskog kongresa u Dublinu. Zagreb, 1932.
Hrvatsko uzor-selo. Zagreb, 1924.
Irska – zeleni otok. Jeronimska knjiga 630, 1943.
Izabrana djela. Priredio i pogovor napisao Juraj Lončarević. Vinkovci, 1994.
Kako ćemo razumjeti glazbu? Hrvatska tamburica, Zagreb, 1939.
Na zelenom otoku : putopis iz Irske. Zagreb, 1932. i 1934.
Najljepši među otocima. Lutanja po Siciliji. Zagreb, 1938.
Nove brazde. Tri seljačke pripovijetke. Zagreb, 1924.
Politika kao nauka. Mala knjižnica, Zagreb, 1926.
Ruska opera. Komisijonalna naklada Narodne prosvjete Z.S.O.J., Biblioteka Muzičke kulture 1, Zagreb, 1923.
Slavonske narodne pjesme požeške doline. Matica hrvatska – Odbor Slavonska Požega, Požega, 1969.
Slovačka glasba : glasbena prošlost i sadašnjost Slovačke. Hrvatsko-slovačko družtvo. Zagreb, 1944.
Slovnica slovačkog jezika. Hrvatsko-slovačko društvo. Zagreb, 1942.
Srijemske elegije : slike iz seoskog života. Knjižnica dobrih romana, knj. 82, Jeronimska knjiga 563, Zagreb, 1940.
Svega svijeta dika. Seljački roman iz nedavne hrvatske prošlosti. Zagreb, 1926.
Sveta pastirica. (Životopis Sv. Bernardice). Zagreb, 1938.
Škola za tambure : priručnik za sve sisteme tambura. Seljačka sloga, Zagreb, 1953.
Tamburaška glazba : historijski pregled. Vlastita naklada, Slavonska Požega, 1962.
Tri pripovijetke. Knjižnica Sv. Mohora, Zagreb, 1924.
U Kristovoj domovini : putopis iz Svete Zemlje. Jeronimska knjižnica, knj. 362, Zagreb, 1932.
Ustavno pitanje u Čehoslovačkoj, Zagreb, 1922.
Velika ljubav : roman iz života slovačkih Hrvata. Knjižnica dobrih romana, knj. 99, Jeronimska knjiga 649, Zagreb, 1942.
Velka laska : roman zo života slovenskych Chorvatov. Vydalo Vydavatelske družtvo Luč, Bratislava, 1992.
Vuk u ovčjoj koži : gluma iz seljačkog života u dva čina. Društvena pozornica, knj. 10, Jeronimska knjiga 414, Zagreb, 1934.
Žito u svjetskom gospodarstvu. Jeronimska knjižnica, knj. 239, Zagreb, 1927.
Članak povodom 125 godina od rođenja Josipa Andrića autora Vladimira Nimčevića
14. ožujka 2019. navršilo se 125 godina od rođenja čuvenog pripovjedača, publicista, glazbenika i jezikoslovca Josipa Andrića (1894. – 1967.). Rođen je 1894. u Bukinu kao sin Josipa i Eve, rođene Fábry. Mađarsku pučku školu pohađao je u Bukinu 1900. – 1901., hrvatsku u Moroviću 1901. – 1905., a gimnaziju u Slavonskoj Požegi, koju je završio 1913. Još u ovom uzrastu njegov svestran duh dolazi do jasnog izražaja. Tako je u Slavonskoj Požegi usporedno s gimnazijom privatno učio glazbu.
Uređivao je i periodične publikacije Slavonac i Jeka od 1909. do 1913. Obrazovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je studirao pravo na Pravnom fakultetu 1913. – 1917. Ondje je 1920. doktorirao temeljem rigoroza. Budući da mu nije bilo dosta znanja i iskustva, istodobno sa studijem prava, studirao je glazbu i trgovinu u Pragu 1914. – 1916., skolastičke filozofije u Innsbrucku 1917. – 1918. U Zagrebu je uređivao studentski list Luč 1914. – 1917.
Urednička karijera
Stekavši ovako zavidno obrazovanje, ušao je lako u kulturne tokove Hrvatske. Od 1919. do 1927. uređivao je zagrebački tjednik Seljačke novine i pisao glazbene kritike u dnevniku Narodna politika. Od 1921. do 1946. je bio urednik katoličke izdavačke kuće Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu, koja je bačke Bunjevce i Šokce obogaćivala za vrijedna praktička izdanja. U ovoj nakladničkoj kući je radio i nakon njenog preimenovanja u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, sve do umirovljenja 1954.
Bio je pokretač i urednik nekoliko katoličkih glasila, zbornika i kalendara: Mladost, Naša Gospa Lurdska, Obitelj, Jeronimsko svjetlo, Tatre, Katolički kalendar, Danica itd. Uredio je više od 500 knjiga objavljenih u edicijama: Jeronimska pučka knjižnica 1923. – 1929., Knjižnica pučke pozornice 1926. – 1941., Knjižnica dobrih romana 1926. – 1945., Knjižnica dobre djece 1929. i Knjižnica katoličkih pjesnika 1939. – 1941.
Javni djelatnik
Širokog i svestranog duha, Andrić se istaknuo i na polju javnog rada. Bio je član mnogih kulturnih društava i ustanova. Zajedno sa svojim suradnicima iz Bačke osnovao je Društvo bačkih Hrvata u Zagrebu, čiji je bio predsjednik. Društvo je djelovalo od 1940. do 1945., okupljajući bunjevačko-šokačke intelektualce iz Bačke koji su se pod različitim okolnostima zadesili u Hrvatskoj. Organizirao je ili sudjelovao (na) nekoliko vjerskih i kulturnih manifestacija, od kojih vrijedi izdvojiti hodočašće Hrvata u Svetu Zemlju (o čemu je 1937. snimljen fim), podizanje oltara bl. Nikoli Taveliću u Jeruzalemu, izložbu hrvatskog katoličkog tiska na Svjetskoj izložbi katoličkog tiska u Vatikanu (1936.).
Književnik, publicist, prevoditelj
Premda je stalno bio zauzet studijama i poslom, ipak je nalazio vremena i za književnost. Prvu pjesmu pod naslovom Zavičajnoj rijeci objavio je u Slavoncu 1909. Zagledan još kao gimnazijalac u velike uzore, pisao je dramolete o čuvenim hrvatskim i njemačkim književnicima: Vatroslavu Lisinskom, Franzu Josephu Haydnu i Petru Preradoviću. Popis periodičnih publikacija kojima je pridonosio člancima različite tematike je impozantan: Luč, Krijes, Mitrovački glasnik, Hrvatska prosvjeta, Seljački kalendar, Seljačke novine, Danica, Težačke novine, Mladost, Narodna sloboda, Katolički list, Zadrugar, Nedjelja, Kalendar sv. Franje, Selo i grad, Obitelj, Razgovor ugodni, Svijet, Hrvatska straža, Klasje naših ravni, Hrvatski orač, Naša domovina, Subotičke novine, Subotička Danica, Nova Hrvatska i Zabavnik.
Na književno-recepcijskom polju, Andrić je stalno bio u pokretu, neumorno tragajući za novim izvorima znanja i inspiracije. U toj potrazi otkrio je niz vrijednih čeških, francuskih, njemačkih i drugih književnika. Želeći da i njegovi sunarodnjaci osjete čar njihovih djela, prevodio ih je na hrvatski. Prevođenje je išlo i u obratnom smjeru. Prepoznat kao vrijedan književnik i glazbenik, Andrić je prevođen na češki i slovački. Kao rezultat njegovog interesiranja za kulturno-političke prilike Slovaka nastale su knjige: Ustav Slovačke Republike i ustavne borbe slovačkog naroda (Sl. Požega, 1940), Slovačka slovnica (Zagreb, 1942) i Slovačka glazba (Zagreb, 1944).
Omaž zavičaju
Premda su ga studije i posao odnijeli daleko od zavičaja, nikada ga nije zaboravio nego mu se vraćao kroz poeziju, glazbu, te javni i kulturni rad. Ljubav prema zavičaju i narodnoj kulturi opaža se u više njegovih kompozicija, od kojih se ističe opera Dužijanca. Ovo glazbeno-scensko djelo Andrić je napisao prema vlastitu liberetu. Prvi puta je izvedena u Subotici 29. travnja 1953., a premijera u Hrvatskoj održana je u Osijeku 29. listopada 1994.
Doprinos Josipa Andrića na polju kulture vojvođanskih Hrvata je neizmjeran. Ako se ima u vidu da su bunjevačko-šokački intelektualci iz Bačke i Baranje u svom nastojanju da svoju kulturu i ostala polja vlastitosti podignu na viši stupanj nailazili na institucijske zapreke, kako u Austro-Ugarskoj, tako i u Kraljevini SHS-Jugoslaviji, onda će nam postati jasno koliko je značajan Andrićev opus. Naime, on predstavlja neiscrpni materijal za razna društvena i kulturološka istraživanja. To najbolje dokazuje činjenica da je nakon Andrićeve smrti (7. prosinca 1967.) u Baču 30. kolovoza 1969. održan simpozij posvećen njegovom liku i djelu. Na temelju svih svojih zasluga na polju kulture i javnog rada ušao je u Hrvatski biografski leksikon: A-Bi (Zagreb, 1983.) i Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Subotica, 2008.). Poslije svega iznesenog nameće se zaključak da je Andrić bio stvaralac ispred svog vremena.
Za svoje zasluge na polju kulturnog i javnog rada Andrić je dobio niz priznanja i odlikovanja, od kojih je najvrjednije odlikovanje pape Pavla VI. za književni i organizacijski rad (1964.).
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević.)
