Vrsta: Jezik
Naziv: Bunjevački govori bačkih Hrvata
Autorica: Ivana Kurtović Buđa
Bunjevački govori bačkih Hrvata jezično je nematerijalno kulturno dobro hrvatske etničke skupine na sjeveru Bačke, najbolje očuvano u Subotici i okolici te dijelom u Somboru. Bunjevački govori pripadaju novoštokavskomu ikavskom dijalektu štokavskoga narječja hrvatskoga jezika.
Glavne su karakteristike bačkih bunjevačkih govora ikavski refleks jata (pivat, bila ‚bijela‘), štakavizam (štap, štapić) te novoštokavska akcentuacija (inventar od četiri novoštokavska naglaska, djelomice očuvane zanaglasne duljine). Samoglasnički sustav je peteročlan, čine ga sljedeći dugi i kratki samoglasnici: a, e, i, o, u. Kratki samoglasnici o i e izgovaraju se otvoreno, za razliku od drugih bunjevačkih govora koji se govore u Republici Hrvatskoj. Osim toga, za govore bačkih Bunjevaca karakteristična je postojanost suglasnika f i h u suglasničkom inventaru. Primjer tipa možem potvrđuje da u tim govorima nije došlo do zamjene že > re, a u leksemu vrebac provedena je zamjena ra > re. Deklinacija u govorima bačkih Bunjevaca nije dosljedno novoštokavska, npr. dobrim prijatelju (D. jd.), po lipim sokaku (L jd.). Glagolski pridjev radni muškoga roda ima nastavak -o (bio, vidio), iako karakteristični leksem bačkih Bunjevaca, dužijanca, pokazuje da je dočetni glas l dao a, a ne o (doželnica > dože(j)anica, a ne dožeonica, uz naknadno ispadanje nenaglašenoga glasa i te ostale manje glasovne zamjene).
Morfologiju bačkih bunjevačkih govora karakterizira nedosljedno čuvanje starine pa se paralelno pojavljuju stariji i noviji oblici, npr. s novci i s pilićima (I jd.). Također, valja istaknuti da su u tim govorima veoma učestale genitivne sintagme tipa národa pítaju, a neke od njih izdvaja neobična uporaba povratne zamjenice se, npr. pa se obolio. Leksik čuva hrvatsku starinu, a od drugih novoštokavskih govora izdvaja se znatnim brojem hungarizama.
Bunjevački se govori osim na sjeveru Bačke u Vojvodini (Republika Srbija) govore najvećim dijelom u Republici Hrvatskoj (dijelovi Dalmatinske zagore, Ravnih kotara, Like, Primorja, Gorskoga kotara, Slavonije i Baranje) te u Bosni i Hercegovini i Mađarskoj. Povijesno i etnološki razlikuju se tri ogranka: podunavski (Bačka, južna Mađarska i okolica Budimpešte), primorsko-lički (Hrvatsko primorje, Lika i Gorski kotar) te dalmatinski Bunjevci (Dalmacija s dinarskim zaleđem, jugozapadna Bosna i Hercegovina).
Svim je Bunjevcima ishodište jugoistočno dinarsko-jadransko granično područje, a vremenski se smješta u razdoblje srednjega vijeka. Temeljni su identitetski markeri svih triju grupa: zajedničko ime Bunjevac, govor, specifično bunjevački kulturni elementi (običaji, pučka glazba). Biskup Ivan Antunović bio je toga svjestan te je potaknuo objavljivanje prvoga broja Bunjevačkih i šokačkih novina 1870. godine i time započeo proces nastajanja pisanih dokumenata na ikavici u Vojvodini (kalendari, molitvenici, romani). Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i ulaska (današnje) Vojvodine u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dolazi do još intenzivnijeg objavljivanja dokumenata na bunjevačkoj ikavštini (tisak, kalendari, periodika, književna djela...). I nedugo nakon Drugoga svjetskog rata u istim formama nastavlja se objavljivanje djela na bunjevačkoj ikavici.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u subotičkom Narodnom kazalištu igrana su i djela na bunjevačkoj ikavici, a od konca osamdesetih godina do današnjih dana više je autora srednje i mlađe generacije objavljivalo svoja djela na bunjevačkoj (i šokačkoj) ikavici. Osim biskupu Antunoviću, velika zasluga za očuvanje bačkih bunjevačkih govora pripada i Ambroziju Šarčeviću, Ivi Prćiću, Blašku Rajiću, Matiji Poljakoviću, Marku Peiću, Grgi Bačliji, Petku Vojniću Purčaru, Anti Sekuliću, Ivanu Pančiću, Milovanu Mikoviću, Vojislavu Sekelju, Rajku Ljubiću, Alojziju Stantiću, Tomislavu Žigmanovu, Zlatku Romiću, Katarini Čeliković i drugima te napose Balintu Vujkovu, zahvaljujući čijem radu je sačuvano neprocjenjivo blago narodne književnosti (pripovijetke, bajke, basne) koje je tijekom više desetljeća skupljao ne samo na prostoru Bačke (u Vojvodini i Mađarskoj), nego i u drugim zemljama u kojima Hrvati žive kao manjinska nacionalna zajednica.
Kao i svi lokalni govori u svijetu, bunjevački se polako mijenjaju pod utjecajem školovanja, medija i migracija te im prijeti nestanak. Gubitkom govora izgubit će se u dogledno vrijeme i ostala obilježja hrvatskoga bunjevačkoga identiteta. Zbog toga treba poduzimati i poticati sve aktivnosti (radionice za djecu, objavljivanje rječnika pojedinih govora, terenska istraživanja, stvaralaštvo na bunjevačkoj ikavici…) ne bi li se očuvao taj važan element hrvatskoga, bunjevačkoga identiteta.
Važnost Bunjevačkih govora bačkih Hrvata kao nematerijalnoga kulturnoga dobra odražava se u osjećaju prostorne i simboličke pripadnosti zajednici koja njima govori i na njima stvara, a prijenos govora sa starijih na mlađe jamstvo je njihove budućnosti.
Foto: ZKVH; HGU Festival bunjevački pisama
